Heuristike kao naredbe ili preskripcije

KT kažu da su (njihove) heuristike inače korisne, ali katkada dovode do pogrešnih rezultata. To što su oni istraživali samo loše rezultate, ne znači da oni opovrgavaju mehanizam koji inače dovodi do dobrih rješenja. To isto tako ne znači da su oni „krivci“ što se pojam heuristika počeo koristiti isključivo u smislu biasa. (Sudeći po sebi samom, čini se da ipak jesu.)

U uvjetima neizvjesnosti (neznanja!) vrlo je uputno koristiti „In Rome Do as Romans Do“ – oponašanje kao heuristika. U teoriji igara to se pokazalo vrlo korisnim (pogotovo kada ne znamo rješenje, ili nemamo vremena rješavati ga „matematički“. Oponašanje je možda „mehanizam“ koji objašnjava NAREDBE KAO HEURISTIKE: „Kada ne znaš rješenje, koristi se prošlim znanjem“, ili: „Kada ne znaš rješenje, koristi se analogijom“ (kaže Polya). Analogija je pak temelj i dostupnosti i reprezentativnosti. Postoji čitav niz situacija u kojima je i dostupnost i reprezentativnost vrlo korisna.

Pravi razlog ovog posta jest definirati heuristike isključivo kao naredbe (preskripcije). Razmotrimo (kurioziteta radi) racionalnost magije po J. G. Frazeru (Zlatna grana I):

Simpatička magija dijeli se na „zakon sličnosti“ i „zakon dodira“. Primjer za prvo: „bubnjamo jer time radimo analogiju grmljavina – kiša“. Oponašamo uzrok, očekujemo istu posljedicu. Zakon dodira je voodoo magija: pikanjem nečije figurice dodirujemo tu osobu – na mjestima gdje hoćemo da je boli. Zanimljivo je da Frazer kada analizira magiju kaže kako je ona sličnija znanosti nego religiji, jer u biti sadrži naturalističku ideju uzročno-posljedičnih veza.

U oba slučaja magijski „čovik“ koristi se heuristikama: Ono što je slično povezano je; ono što se dodiruje povezano je.

Vratimo se na naredbe: ti zakoni magije mogu se oblikovati i kao naredbe: „Kad god trebaš riješiti problem, koristi se sličnošću (analogijom)“; „Kad god trebaš riješiti problem, koristi se dodirom (kontigvitetom).“ Nešto slično ostalo je u nama i do danas. Polya vrlo dobro pokazuje da je u biti svake heuristike analogija, kao neka vrsta pravila: „Nemoj izravno rješavati pretežak problem. Pokušaj se „odmaknuti“, i riješiti ili dio problema, ili koristiti nešto što je služilo u prethodnim slučajevima.“ Zar to nije heuristika dostupnosti i reprezentativnosti? Problem s heuristikama je naravno u tome što se kod analogije nikada ne može unaprijed reći koje će sličnosti igrati ulogu u rješavanju problema (tj. koju smo osobinu sličnosti koristili, a koje razlike ili specifičnosti zanemarili.)

U povijesti ekonomije, utility theory je bila glavna heuristika (kojom se modeliralo ljudsko ponašanje): “pretpostavi da su ljudi sebični, da će maksimalizirati dobit i minimalizirati štete”. Zato su KT bili važni – jer su pokazali (među ostalima) da TA (UtTheory) heuristika dovodi do pogrešnih rezultata; ali to nije sve: oni su dokazali kako ni mnoge druge, još općenitije heuristike dovode do sistematičnih pogrešaka (ali to već znate).

Ali sve ovo govorim zato što se naredbe ili preskripcije ne moraju obrađivati psihološki (ili na neki drugi materijalistički način – recimo neurološki). Naravno, bilo bi lijepo znati zašto (i kako) ljudi reagiraju na naredbe, ili zašto ih izmišljaju, ali za mišljenje je posve dovoljno znati da se ljudi koriste naredbama, ili da ih jednostavno izvršavaju, i da te naredbe u određenim tipičnim „ekologijama“ (čitaj: situacijama) polučuju dobre rezultate. Kvaliteta izvršenih naredbi ne može se odrediti apriori. Njihova „istinitost“ ili ispravnost može se logički procjenjivati samo aposteriori (tu su KT u pravu pred GG). Naime, još jednom, u logici naredbe nisu nešto čemu smijemo pripisati istinosnu vrijednost. Ali zato možemo reći da određena metoda (a metoda je isto neka vrsta naredbe) rješava problem.

Bi li imalo ikakvoga smisla pitati “koji je psihološki mehanizam doveo do heuristike (modela): pretpostavi da je čovjek sebičan, i da će (gotovo) uvijek maksimalizirati dobit i minimalizirati štete?” Čak i kada bismo ga pronašli, bi li on “objasnio” racionalnost te heuristike?

Pitanje za psihologe: ako se heuristike definiraju kao naredbe (preskripcije) – u kom smislu je to imanentno psihološki problem? Zašto bi trebali tragati za „psihološkim“ uzrocima? (vidi: Parsimoničnost psihologije)