Socijalna projekcija kao rješenje Zatvorenikove dileme

Vidite kako je lijepo ovdje u Regensburgu?

Prije nekih mjesec dana ovdje u Regensburgu nas je posjetio Joachim Krueger, jedan hardcore istraživač socijalne kognicije (vidi njegov blog na kojem se bavi i nešto neozbiljnijim stvarima, poput njegove preokupacije toaletima i tuševima). Cilj ovog posta je da predstavim ideje o kojima je govorio na svom predavanju u Regensburgu. Članak na koji se tekst odnosi možete dobiti od mene (referenca), a uz njega i komentare koje su davali drugi autori koji se bave sličnom problematikom.

Uvod: što su socijalne dileme

Kod socijalnih dilema možemo postupiti ili racionalno ili moralno – to je zaključak teoretskih analiza ovih situacija u kojima su individualna i kolektivna dobrobit u sukobu. Krueger i suradnici, međutim, sugeriraju da dilemu možemo riješiti razumno i čista obraza. Njihova teorija utemeljena na Bayesovom teoremu obećava pomiriti normativne i deskriptivne teorije – ideje o tome kako bi se ljudi trebali ponašati i činjenice o tome kako se zapravo ponašaju (vidi moj post otprije). Prije nego krenem u opis njihovog modela da vidimo u čemu je uopće problem kod socijalnih dilema.

Uzmimo jedan primjer – ograničenje emisije stakleničkih plinova putem Kyoto protokola. Za svjetsku klimu bi bilo bolje kada bi sve zemlje prihvatile protokol i prestrukturirale svoju industriju tako da emisije budu manje. Svaka država se, međutim, suočava s primamljivijom opcijom – pusti druge da potpišu i ulažu napor u prestrukturiranje te nastavi s razvojem kao dosad. Kako ova opcija stoji svima na raspolaganju jasno je da stvar ne može funkcionirati. Svi bi najradije uživali niže emisije plinova bez da i sami porade na tome. Rezultat je katastrofalan – emisije plinova se nastavljaju i klimatske promjene postaju problem s kojim se svi moraju suočiti. Da bi pojedinačne strane došle do poželjnijeg ishoda za sebe potrebno je da zanemare osobni interes – to je paradoks socijalnih dilema.

Formalne analize socijalnih dilema ovaj su paradoks samo naglasile. Još gore, teorija igara – set matematičkih modela koji formaliziraju interakciju između nekoliko osoba („igrača“) – i savjetuje da slijedimo samo osobni interes bez obzira na druge jer je to racionalno, bez obzira na rezultirajuću katastrofu. Dakako, u analizi Kyoto protokola važno je uz kakve bismo pretpostavke tu situaciju preslikali u formalni model (i čini se da je bar jedna osoba to pokušala napraviti). No, generalni je zaključak da u izboru između kooperacije i slijeđenja osobnih interesa racionalne osobe biraju ovo drugo – na svoje i tuđe nezadovoljstvo.

Zatvorenikova dilema

Slika 2: Zatvorenikova dilema s proizvoljnim ishodima

Slika 1: Općenite oznake za ishode

Socijalne dileme najčešće se analiziraju kroz igru nazvanu Zatvorenikova dilema (ZD). U svojoj najednostavnijoj formi igra ima dva igrača i igra se samo jednu rundu (sporazumi su stoga nemogući – s pojedinim se igračem susrećemo u samo jednoj igri). U teoriji igara svaki je igrač opisan kroz strategije koje su mu na raspolaganju, a ishodi igre su ovisni o tome koje strategije svaki od igrača odabere. Ishodi su opisani samo s jednim brojem, a označavaju općenitu dobit (eng. utility), tj. mogu stajati za bilokakvu pozitivnu ili negativnu stvar. Kao što vidimo na Slici 2, u Zatvorenikovoj dilemi su svakom igraču na raspolaganju dvije strategije: C (kooperiraj) ili D (varaj). Ako obje strane kooperiraju, ishod je dobar za obje strane (3), no ne toliko dobar koliko i ishod za igrača koji vara dok drugi kooperira (tada je ishod 5). Racionalna analiza sugerira da je varanje najbolja strategija jer bez obzira što drugi igrač napravio prolazimo bolje (varanje je sure thing). Ako drugi kooperira, bolje nam je varati nego kooperirati (5>3). Prema terminologiji koja se često susreće u literaturi u ovom slučaju smo pribjegli iskušenju (temptation – T, vidi Sliku 1), dok je drugi igrač „ispao budala“ (sucker – S). Ako drugi vara, opet je bolje varati nego ispasti budala (1>0), no oba igrača su sada kažnjena (punishment – P). Ovakav način razmišljanja, međutim, je loš za „zajednicu“ (tj. oba igrača) jer vodi do ishoda koji je mnogo nepoželjniji nego da su svi kooperirali – nagrade za kooperaciju (reward – R) su bolje nego kazne za varanje (R > P). Ako svi slijede racionalne norme zajednica gubi razliku između sume za prvu „kućicu“ (R + R) te zadnju (P + P).

U ZD dva će racionalna igrača zaraditi manje od dva iracionalna kooperatora. Možda ovo nije priželjkivani zaključak, no u ovoj igri racionalna kalkulacija jednostavno preporuča varanje. Međutim, velik broj stvarnih ljudi u ZD  kooperira. Ispitanici kooperiraju iako ne poznaju i nikad nisu vidjeli svog suigrača te nikad neće niti doznati o kome se radilo. Premda je ovo obećavajući nalaz za mogućnost ljudske kooperacije, za teoriju igara se radi o neobjašnjivom rezultatu. Drugim riječima, potrebna nam je neka druga teorija. Ono što, međutim, gubimo s tom novom teorijom jest ideja da su svi ili većina ljudi racionalni. Stoga bi, primjerice, rezultate jedne meta analize mogli interpretirati kao da oko 50% ljudi postupa iracionalno, jer toliki postotak kooperira u ZD.

Socijalna projekcija

Kako pak Krueger i suradnici interpretiraju ove razine kooperacije? Oni smatraju da je visoka razina kooperacije u ZD od jedne runde objašnjiva time što ljudi projiciraju svoje intencije na druge. Drugim riječima, oni koji namjeravaju kooperirati smatraju da će i njihov suigrač kooperirati, a reciprocitet očekuju i varalice. Možda se pitate zašto onda ovi kooperatori ne bi odlučili varati i pokupiti najvišu moguću nagradu u igri (iskušenje, odnosno T)? Unutar logike koju autori zastupaju ovo ne prolazi jer ljudi vjeruju da će drugi kooperirati upravo zato što će i oni sami kooperirati. Ono što je posebno zanimljivo kod njihove teorije jest što sugeriraju da je takav slijed razmišljanja ujedno racionalan i potpuno pod utjecajem vlastitog interesa. Za razliku od klasične racionalne teorije, ovaj pristup u određenim situacijama preporuča kooperaciju kao opciju koja donosi veće nagrade. Kako to kad je varanje dominantna strategija u ZD? Stvar je u tome da se uz klasičnu ideju očekivane dobiti (expected utility) u normativnoj analizi projekcije autori koriste i Bayesijanskim pristupom subjektivnim vjerojatnostima.

Počnimo s jednom lako shvatljivom činjenicom. Kad se stvarne igrače u ZD upita kako misle da je većina drugih ispitanika postupila oni vjeruju da je oko 60% igrača postupilo kao i oni. Kooperatori, dakle, smatraju da je oko 60% igrača kooperiralo, a varalice da oko 60% igrača varaju. Suma ta dva odgovora je veća od 100%, stoga obje skupine ne mogu biti u pravu, zar ne? Prethodno se smatralo da ovakvi rezultati podrazumijevaju „efekt lažnog konsenzusa“, da se ljudi koriste heuristikom i pretpostavljaju da je većina slična njima. Efekt lažnog konsenzusa bio je smatran za još jednu u nizu ljudskih pogrešaka u razmišljanju, sve dok ga Dawes nije reinterpretirao kroz Bayesijanski pristup. Ključ je u tome da se na vlastito ponašanje gleda kao na podatak – uzorak preuzet iz populacije o kojoj nas se nešto pita. Uza sve ostale informacije i vjerovanja koje ima, kooperator još zna da bar jedna osoba (on sam) kooperira u ZD. Ako mu je situacija o kojoj razmišlja poprilično nepoznata (a laboratorijske igre zasigurno jesu takve), znanje o vlastitom ponašanju mu je možda i jedini podatak o tome kako se ljudi inače ponašaju. Prema logici Bayesijanske kalkulacije, to će to znanje zbog toga imati relativno veliki utjecaj na konačnu procjenu. Da ukratko objasnim: Bayesijanski pristup se temelji na revidiranju vlastitih očekivanja pod svjetlom novih informacija. Dakle, počinjemo s nekom hipotezom koja se može temeljiti na prethodnom znanju ili, u slučaju da nam je područje potpuno novo, na „principu nedovoljnog razloga“  (eng., principle of insufficient reason). Recimo da ne znamo ništa o ZD i nemamo nikakvih prethodnih očekivanja. Prema principu nedovoljnog razloga postavljamo vjerojatnost da će netko kooperirati na 50%, a isto tako činimo i sa vjerojatnošću da će netko varati, jer smo neodlučni između te dvije hipoteze. Ako smo mi sami kooperirali i uzimamo naše ponašanje kao informaciju, nova vjerojatnost da će netko kooperirati jest p = 2/3, odnosno 66% (do ove se brojke dolazi preko računa za kondicionalne vjerojatnosti – neću ulaziti u to ovdje). Varalica će doći do iste brojke, ali za varanje. Prema Bayesijanskom pristupu nije čudno što ove dvije osobe dolaze do drugačijih zaključaka – dapače, oni i trebaju doći do različitih zaključaka zbog toga što polaze od različitih podataka.

Ova razmatranja, međutim, još uvijek ne daju nikakve razloge zašto bismo se u ZD ponašali na određeni način. Ovdje Krueger i suradnici uvode novu ideju – zašto se ne bismo koristili svojim ponašanjem kao indikacijom tuđeg prije nego što ga počinimo? Razmišljajući na Bayesijanski način, igrač se pita: „kada bih ja kooperirao, što bih predviđao da će moj partner učiniti?“, i odgovara „u tom slučaju bi bilo razumno pretpostaviti da je vjerojatnije da će i moj partner kooperirati“. I dalje: „uz uvjet da kooperiram i uz vjerojatno kooperiranje mojeg partnera, kakav ishod mogu očekivati?“ Odgovor ovdje ovisi o konkretnoj vjerojatnosti koju igrač pripisuje partnerovoj kooperaciji, odnosno o vjerojatnosti da će drugi igrač napraviti isto što i on (vjerojatnost reciprociteta – p_r). Ako se vratimo na Sliku 1 i zamislimo da smo mi igrač koji bira između vertikalnih opcija, ono što sad radimo jest da procjenjujemo vjerojatnost da ćemo se naći u prvoj ili drugoj kućici u prvom redu, odnosno da ćemo biti nagrađeni (R) za obostranu kooperaciju ili da ćemo ispasti budala (S) ako se naš suigrač odluči za varanje. Očekivani ishod jest onda E(k) = p_r x R + (1 – p_r) x S. Očekivani ishod ako varamo jest E(v) = p_r x P + (1 – p_r) x T. A ovo je poanta – ako je E(k) veće od E(v) kooperacija je racionalan izbor jer je očekivana vrijednost uz taj izbor veća. Ta se očekivana vrijednost računa pod uvjetom da mi odaberemo neku opciju – biramo ono ponašanje koje će dovesti do povoljnijih predikcija. Za razliku od klasične racionalnost koja kaže varaj i gotovo, ovaj pristup ne pruža jedinstvenu preporuku o tome koju strategiju odabrati, niti uz njega možemo biti sigurni oko ishoda (projekcija je probabilistička). No još se uvijek radi o pristupu koji je racionalan (ako prihvaćate Bayesijanski način razmišljanja) i pod utjecajem samo osobnog interesa.

Dodatne implikacije i komentari

Da spomenem još neke detalje modela. Vjerojatnost reciprociteta p_r predstavlja snagu kojom projiciramo svoje ponašanje na druge. Što je ta vrijednost veća, to nam se izglednije čini da ćemo se naći u situaciji uzajamne kooperacije ili uzajamnog varanja. Kako je uzajamna kooperacija poželjnija jasno je da će igrači s visokim p_r prije kooperirati nego oni s niskim. No, otkud uopće razlike u p_r? Jedan izvor razlika jest sličnost između mene i suigrača – ako navedemo igrače da vjeruju da su im ostali sličniji, razina kooperacije raste. Drugi izvor su individualne razlike. Neki se ljudi jednostavno više služe projekcijom, ili smatraju da između njih i drugih ima više sličnosti. Sklonost projekciji (izmjerena u drugom zadatku) tako predviđa kooperaciju u ZD.

Slika 3: Prijateljske i žestoke igre

Model također predviđa veći postotak kooperacije u tzv. prijateljskim igrama nasuprot žestokim igrama (eng., nice vs. nasty games – razlog za moj prijevod će, nadam se, biti jasan). Ovo je predikcija koju su autori jako naglašavali jer se radi o rezultatu koji se redovito demonstrira u empirijskim istraživanjima, ali ga gotovo niti jedna konkurentna teorija ne predviđa. Da li je neka igra prijateljska ili žestoka ovisi o odnosima isplata u ZD. Na Slici 2 se može vidjeti razlika između te dvije igre. K je indeks koji opisuje „prijateljskost“ neke igre, a definira se kao omjer K = (R – P) / (T – S). Veći K podrazumijeva veću razliku između R i P (uzajamno kooperiranje je mnogo poželjnije od uzajamnog varanja), odnosno manju razliku između T i S (iskušenje da varamo nije veliko u odnosu na strah od toga da ispadnemo budale). Socijalna projekcija objašnjava nice-versus-nasty efekt time što je kod prijateljskih igara potrebna niža razina projekcije (p_r) da bi očekivana vrijednost kooperacije bila veća.

Krueger i suradnici smatraju da je socijalna projekcija i deskriptivni i normativni model za interpersonalne interakcije kakve opisuje teorija igara – dakle, da drži poziciju kakvu se na početku mislilo da drži teorija racionalnog izbora. Što se tiče deskriptivne priče, neke od nalaza sam opisao, no nisam išao u opis ključnog eksperimenta kojeg autori navode radi toga da tekst ne učinim previše dugim (a već je pozamašan). Dodao bih još da autori smatraju da socijalna projekcija može riješiti i problem izlaska na izbore, nešto o čemu je već pisao Perožić (ovdje i ovdje). Slično kao i kod objašnjenja ZD, ideja je da ljudi izlaze na izbore zato što onda vjeruju i da će drugi izaći. Projekcija je posebno jaka za glasače koji će dati glas našem kandidatu jer takve smatramo sličnijima sebi. Također, psihološka plauzibilnost modela djeluje upitna – zar autori smatraju da ljudi prolaze kroz sve te kalkulacije (svjesno ili nesvjesno)? No, moguće je postulirati da se ljudi koriste projekcijom na puno jednostavnijoj razini (razmišljajući na način „drugi se vjerojatno ponašaju kao i ja“), dok su navedene kalkulacije samo formalno opravdanje jedne općenitije (i nepreciznije) heuristike.

Za kraj bih još malo razmotrio normativne implikacije modela jer pretpostavljam da će oko toga biti najžešće rasprave. Ovaj model se temelji na evidencijskoj teoriji odlučivanja koja podrazumijeva da biramo onu aktivnost koja, ako je odaberemo, daje najveću očekivanu vrijednost. Mi biramo kooperaciju zato što u tom slučaju očekujemo da će i drugi kooperirati. No, ne predstavlja li ovo magično razmišljanje, ideju da naše ponašanje utječe na druge bez obzira na to što nema nikakvih kauzalnih utjecaja na njih? Ja sam se na početku hrvao s ovom intuicijom – i još se uvijek hrvam. Jedna misao mi uvijek dolazi na pamet – da bez obzira što ja napravio moj suigrač će napraviti nešto svoje. Zato je racionalna strategija – pod uvjetom da nam je doista samo stalo do novaca – varanje (vidi paralelnu situaciju u Newcombovom paradoksu, u kojem klasična racionalnost također preporuča „sure thing“ opciju). No, u članku sam naišao na argumente u korist normativnosti socijalne projekcije na koje nisam imao odgovor, pa sam (racionalno?) odbacio intuiciju. Između mojeg i suigračevog ponašanja postoji statistička povezanost: moje i suigračevo ponašanje je korelirano (odnosno, “moje ponašanje je najvjerojatnije jednako onome što većina radi”), premda ne postoji kauzalni odnos između njih. Ignoriranje ove činjenice podrazumijeva ignoriranje vrijednog (i statistički opravdanog) izvora informacija. Nekima će se, doduše, činiti kao i jednom od komentatora da „racionalni igrači optimiziraju ishode, a ne evidenciju“. Prema logici opisanog modela, biramo kooperaciju jer nam je to dobrodošao dokaz da ćemo proći dobro u igri. Možda vam se ovo, a time i cijela evidencijska teorija odlučivanja čini besmislenim. Usprkos tome, nadam se da vas je opisana ideja potakla na bar malo razbijanja glave kao i mene.

Live Chat: The Science of Decision-Making – ScienceNOW

Live Chat: The Science of Decision-Making – ScienceNOW.

Voter Turnout Is Tied to Sense of Identity: Scientific American

Apropos Kostinog članka:

Voter Turnout Is Tied to Sense of Identity: Scientific American.

Točno glasanje

Parlamentarni izbori su iza nas i imali smo priliku vidjeti razne parole i „upute“ glasačima –glasujte za one koji misle hrvatski; glasujte za one koji nisu crveni, nevjernici i bezbošci; glasujte za svoje… I naravno, dok smo promatrali uskrsnuća političara iz minulih vremena, morali smo sjetiti se famozne parole Zna se. Sve ove „upute“ temelje se na ideji točnosti glasanja. Naravno, navedeni primjeri ističu vrijednosni aspekt pojma točnosti. No, zanimljivije pitanje jest – možemo li doista, u okviru teorija odlučivanja, raspravljati o točnosti glasanja, odnosno o normativnosti glasačkih odluka?

Robert Trivers: The Folly of Fools: The Logic of Deceit and Self-Deception in Human Life

The Folly of Fools: The Logic of Deceit and Self-Deception in Human Life.

Daniel Kahneman – Thinking, Fast and Slow

Nova Kahnemanova knjiga…

Daniel Kahneman – Thinking, Fast and Slow.

Loewenstein – Out of control: Visceral influences on behavior

George Loewenstein u ovom članku nastoji pružiti okvir za razumijevanje jednog okorjelog problema u području odluka i procjena: zašto uvijek ne radimo ono što (mislimo da) želimo? Zašto se zakunemo da ćemo se rano probuditi, samo da bi se ujutro okrenuli na drugu stranu? Zašto želimo više i efikasnije raditi na stvarima koje nas „stvarno“ zanimaju (učenje, vježbanje vještina i sl.), a vrijeme često potrošimo na zabavu ili neke još gore gluposti? U ovim, a i u mnogim drugim slučajevima (npr., nezdrava hrana, loše zdravstvene navike, rizična seksualna ponašanja) čini se da naše ponašanje nije u skladu s osobnim interesima, a često smo i toga svjesni za vrijeme obavljanja neželjenog ponašanja! Kako to pomiriti s činjenicom da su ljudi (prema klasičnoj ekonomskoj teoriji) racionalni i da maksimalno ostvaruju svoje želje?

Odgovor je – nikako. Klasična priča, prema Loewensteinu, ne uračunava predominantnu ulogu nečega što on naziva visceralnim utjecajima, a ustvari se radi o evolucijski starijim mehanizmima za upravljanje ponašanjem – nagonima kao što su glad, seksualne potrebe ili umor, te emocijama. Visceralni utjecaji (VU) se na bitne načine razlikuju od preferencija o kojima pričaju ekonomisti. Radi se o ugodnim ili neugodnim doživljajima, pod snažnim i predvidljivim utjecajem vanjskih faktora koji nastupaju i mijenjaju se brzo. Preferencije su, s druge strane, apstraktne i stvar osobnog premišljanja, relativno trajne i sporo se mijenjaju. Usporedimo glad i, primjerice, preferenciju za morsku hranu. Glad je jasno neugodna (bez obzira gdje se nalazimo i kakve su nam ostale preferencije), nastupa predvidljivo nakon određenog perioda nejedenja ili kad nam nešto fino zamiriši i brzo se uklanja (nešto pojedemo). Ljubav prema morskoj hrani, s druge strane, nema jasnu valenciju (za nekog nema pristupa dobrim ribama i ostalome može biti neugodna, a za nekog tko živi na moru ugodna, iako najčešće tako niti ne razmišljamo o preferencijama) te se mijenja sporo i pod utjecajem raznih i kompleksnih faktora (npr., nakon gledanja „Ralja“ možemo biti posebno skloni jedenju morskih pasa,  a možda i posebno neskloni – jednostavno ne možemo lako predvidjeti).
U regulaciji ponašanja, utjecaj VU ovisi o njihovom intenzitetu, a visoke razine VU mogu i posve poništiti utjecaj preferencija – sumnjam da su osobe zaspale za volanom to doista i odlučile. No, najzanimljiviji sukobi VU i preferencija nastaju pri srednjim razinama, kad je utjecaj VU dovoljno snažan, ali još uvijek zadržavamo dovoljno prisebnosti da si kasnije možemo reći „kako si mogao opet prespavati prvi sat na poslu?“ Ovakvi se neskladi između osobnog interesa i ponašanja događaju jer VU, iz očitih evolucijskih razloga, fokusiraju našu pažnju na njihovo zadovoljenje. Oni podižu vrijednost ponašanja koja bi ih zadovoljila, u ekstremnim slučajevima i beskonačno (osoba koja spava za volanom vrednuje i život više od spavanja). Također, usmjeravaju nas na sadašnjost i na same sebe, otežavajući altruistično ponašanje. Stoga iako bismo se htjeli ponašati sukladno našim vrijednostima i znanjima, te s pogledom na budućnost i druge ljude, VU su ti koji odvlače našu pažnju i „volju“ za bavljenje tim stvarima.
U radu Loewenstein razvija matematičku konceptualizaciju VU tako da ih učini razumljivima iz perspektive standardne formulacije teorije racionalnog izbora. Ukratko, za svaku opciju koja nam stoji na izboru osim preferencija sada imamo i novi faktor koji utječe na izbor, a to je VU. Drugim riječima, postoji željeno ponašanje, ono u skladu s preferencijama, i stvarno ponašanje, koje je pod utjecajem i preferencija i VU. U tekstu spominje sedam karakteristika VU koje neću sve ovdje spomenuti, osim onih koje su bitne za problem samokontrole s kojim smo i počeli. Samokontrolu možemo definirati kao svjesno i racionalno upravljanje vlastitim ponašanjem, u skladu s preferencijama. Za ostvarenje tog cilja, u skladu s ograničenjima, bilo bi potrebno poznavati vlastite VU i planirati aktivnosti anticipirajući njihovo javljanje i utjecaj. Ovo je međutim teško ostvarivo zbog toga što su VU takvih karakteristika da ih prelako zanemarujemo. Oni su teško predvidljivi, a lako zaboravljivi, te smo ih skloni posve zanemarivati u planiranju odluka. Za samokontrolu je, čini se, potrebno mnogo bolje znanje o vlastitoj tjelesnosti (uključujući emocije) i veće uvažavanje te tjelesnosti nego što ga ima većina ljudi.
Konceptualizacija o kojoj govori Loewenstein nadopunjuje već dobro poznate teorije dvostrukog procesiranja u psihologiji. Ljudi, međutim, nisu „dvolični“ samo u pogledu procesiranja, odnosno sustava razmišljanja koje koriste – intuiciju i svjesno razmišljanje. Kako pokazuje ideja o visceralnim utjecajima, i naša motivacija ima dva lica. Jedno je evolucijski starije lice koje se sastoji od većinom bazičnih nagona i emocija koji služe za očuvanje života i reprodukciju (a u znatnoj mjeri i kulturalno usvojenih emocija poput srama i krivnje). Drugi set motiva jesu oni koje bismo mogli izjednačiti s ekonomističkim preferencijama – iako, ekonomisti se možda i ne bi složili s Loewensteinovim prijedlogom. Ove smo smo motive sposobni izraziti, to su ciljevi i vrijednosti o kojima razmišljamo, raspravljamo i koje kritiziramo. Ostvarivanje ovih reflektiranih (pravih?) motiva uz poštivanje ili ponekad zauzdavanje onih tjelesnih cilj je, vjerujem, svake razumne osobe.

Video link: The economist as a therapist by George Loewenstein

U ovom videu se George Loewenstein pojavljuje u Ljubljani (!) 2007 godine i priča o implikacijama bihevioralne ekonomije za javnu politiku (public policy). Kao što već znamo iz Nudge-a Thalera i Sunsteina, bihevioralni ekonomisti smatraju da ljudi ne znaju što žele ili ne znaju kako postići (natjerati se) ono što žele, zbog čega su otvoreni za intervencije unutar javne politike. Ali, da zadrže svoj liberalni svjetonazor (ili da ne naljute druge koji ga podržavaju), intervencije koje oni predlažu su “lagane” (“light paternalism”) – oni žele utjecati na odluke ljudi, ali tako da maskimalno zadrže njihovu slobodu izbora.

George u videu priča o nekim pretpostavkama tog programa i daje neke primjere bihevioralno-ekonomskih intervencija. Ono što se meni čini jest da nam bihevioralna ekonomija, osim početne postavke („ljudi ne znaju što žele“), možda i nije toliko potrebna za predložene intervencije (koje neću ovdje opisivati). Čini mi se da većina snage ovih intervencija (koje su ustvari kombinacije faktora: npr. novčani poticaji + dnevne povratne informacije, itd.) proizlazi iz temeljnih postavki dobrog starog biheviorizma. No, to nije tako relevantno – glavno da radi!

 

The Science Of Irrationality | Wired Science | Wired.com

My latest WSJ Head Case column is on Daniel Kahneman’s new book, which is quite wonderful. Even if you think you know prospect theory, it’s insightful to read a review of the work by the master. The Science Of Irrationality | Wired Science | Wired.com.

Master Classes : Master Class 2011: The Science of Human Nature | Event | Edge

Negdje u dolini Napa (još traje):

Master Classes : Master Class 2011: The Science of  Human Nature | Event | Edge.

Voditelji: Daniel Kahneman, Martin Nowak, Steven Pinker, Leda Cosmides, Michael Gazzaniga,  Elaine Pagels

Kahneman, Nowak i Pinker već su svoje seminar održali, ali još stignemo na Cosmidesovu i Gazzanigu. (na Cosmidesovu ne možemo, jer moramo na Bokulićevu obranu diplomske…) Pagelsova je ovdje uletjela zabunom. Pogledajte te vinograde… (skoro pa Plemenšćina…)

Ali svakako pogledati Kahnemanov tekst ovdje. Njegovu novu knjigu (popularnu, ali preko 500 stranica) kao što rekoh – naručio. Stari se ne da…